Park Prirode - Biokovo

Biokovo – planina s korijenom u moru, a čelom u munjama. Svaki korak do najvišeg vrha, Svetog Jure na 1762 metara visine, bit će nenadmašno nagrađen panoramskim pogledom na more i otoke, Zagoru, bosanskohercegovačke planine i susjednu Italiju. Na biokovskom kamenu podignuto je 87 crkava i kapelica. Planina uz svoje ponosne visine ima i neslućene dubine. Otkriveno je preko 400 jama i spilja. Neke od njih vječno su pune snijega i leda koji odolijevaju i najvrućem suncu. Ljudi su prostor Biokova naseljavali prije pojave pisma. Planina je stari dom koji je uvelike sačuvao svoje drevno lice.

Vršni dijelovi Biokova karakterizirani su ponikvama i vrtačama. U pojedinim, prostranijim ponikvama, nalazi se i više manjih. Dna nekih ponikvi početak su jama nevjerojatnih dubina, s obzirom na to da se nalaze iznad 1000 metara nadmorske visine. Pojedine su duboke i nekoliko stotina metara! U središnjem dijelu Biokova pojavljuju se kao gusto pakirane skupine koje dominiraju terenom. Izgledom podsjećaju na Mjesečeve kratere i mnoge bi fotografijom s ovog dijela Biokova mogli zavarati za mjesto snimanja. Južna, primorska strana prostor je golih litica i stijena visokih nekoliko stotina metara. Gole kamene litice s jedne strane i zelene flišne zone uz more, čudesan su kameno-zeleni kontrast koji se može vidjeti i doživjeti samo na Biokovu.

Neke od jama skrivaju vječni led i snijeg. To su jame ledenice. Taj su led iz biokovskih prirodnih ledenica lokalni ljudi, biokovski ledari, vadili za potrebe makarskih hotela dok još nije bilo hladnjaka. Magarcima i mulama, noću, dogonili su seljaci stoku koja je vukla led iz ledenica. Nimalo bezazlen posao. Trebalo je prvo blokove obložiti bukovim lišćem i omotati u tkaninu od kostrijeti, kozje dlake, potom natovariti na magarce i dovesti u grad. No, tako su zarađivali za kruh, prodajući hotelima led, a gosti su pili pića rashlađena ledom prevezenim s neslućenih im visina. 

Sjeverna, kontinentska strana biokovskog masiva bitno se razlikuje od vršne i primorske. Blago se ovdje padine spuštaju u doline i ta je strana zelena i šumovita. Biokovo je kamena granica dviju klima – mediteranske i kontinentalne.

Njihovi blagi susreti, ali i žestoki okršaji,  stvaraju posebnu klimu Biokova. Zračne mase s mora prodiru uz njegove primorske strane, preko grebena i planinskih vrhova. Vrhovi planine na sjevernoj strani zadržavaju prodiranje hladnih masa iz unutrašnjosti kontinenta, ali isto tako i mediteranskih strujanja u unutrašnjost.

Zračne mase s planine i mora znaju mjesto svojih konačnih susreta i sukoba: to je Biokovo. Snježna planina, Biokovo, svoj je vrh dosegla na Svetom Juri. Krajnje je to ishodište biokovske ceste i kulminacijska točka ljepote koju pruža pogled onima koji su stigli planinarskom stazom ili prijevoznim sredstvom. Panoramski pogled s 1762 metara nadmorske visine znači okrenuti se i vidjeti i more i otoke i Zagoru i bosanskohercegovačke planine i susjednu Italiju. Na vidikovcu se nalazi i crkva svetog Jure, a sakralni objekt tu je postojao još u 12. stoljeću. Svjedok je kamena ploča koja se nalazila iznad oltara stare srušene crkvice iz 1640. godine.

Biokovo je stoljećima hraniteljica, gotovo sveta planina. Ljudi su pronašli plodne udoline, dolce, škrape, koje su oživjeli i iskoristili za preživljavanje. Na Biokovu se boravilo često, poradi uzgoja krumpira i žitarica, lova, vađenja leda, ali ipak najviše radi stočarstva. Početkom 20. stoljeća na Biokovu je boravilo više od  600 pastirica i pastira. Zbog izrazito pogodnog klimatskog položaja Biokova, ovdašnji su stočari sa svojim stadima selili kroz sušno doba godine na visoke planinske pašnjake gdje su se razvila sezonska stočarska naselja. Značajka tih naselja je u njihovoj općenitoj skromnosti i izvanredno skladnoj uklopljenosti u okoliš. Čuvanje stoke bio je posao koji su radile žene, pa je pastirica bilo dva puta više od pastira, dok su muškarci obrađivali zemlju u biokovskim dolcima. Bili su oskudno odjeveni i većinom su nosili nazuvke, opanke i kaput od domaćeg sukna. Hranili su se uglavnom kupusom, purom (palentom) i krumpirom, a rjeđe mesom i mlijekom. Nakon napornog dana pastirice i pastiri okupljali bi se uz vatru i vodili „silo“, na kojem bi se sviralo, pjevalo, igrale razne društvene igre, te pripovijedalo o vilama i vukodlacima.

Ukupna flora Biokova u širem smislu, od Cetine do Neretve te od Kozice do Zagvozda obuhvaća preko 1500 svojta. Endemizam daje posebnost biokovskoj flori. Životinjski svijet Biokova osebujan je i raznolik, ali i nedovoljno istražen. U brojnim biokovskim špiljama i jamama živi fascinantna podzemna fauna. Do sada je utvrđeno preko 199 špiljskih organizama, od čega je 60 endema Biokova.

Uz malo posjetiteljske sreće, moguće je susresti divlje konje. Naviknuti su na posjetitelje i ne bježe od ljudi. Vidjeti krdo divljih konja uistinu je arhetipska slika slobode.

Na području Parka prirode Biokovo do sada je zabilježena 21 vrsta gmazova, i to jedna vrsta kornjača, 10 vrsta guštera i 10 vrsta zmija. Među gotovo 100 vrsta ptica na Biokovu obitavaju i neke rijetke i ugrožene vrste kao orao zmijar, suri orao, vjetruša klikavka koje su strogo zaštićene.

Sisavci su na Biokovu zastupljeni su s 42 vrste, od kojih su sve vrste šišmiša strogo zaštićene. Od deset vrsta zvijeri čagalj i medvjed pojavljuju se samo povremeno, a stalno je prisutan vuk – koji se nalazi na listi potencijalno ugroženih vrsta, te divokoza čija se biokovska populacija smatra za najstabilniju i najveću populaciju divokoze u Hrvatskoj.

Zatvori izbornik